O čemu da pišem…

Često me prijateljica upita da li pišem… Ja uvijek slegnem ramenima i kažem ne. Nekada sam se izvlačila na nedostatak vremena, zaokupljenost novinarskim poslom, mojim psom, životom i slično. Ipak, istina je da više nemam želje da pišem o stanju u Crnoj Gori.

Nekada sam se bavila političkim temama, studentskim, a onda sam digla ruke. Tako sam sada na korak da dignem ruke i od teme koja me zaokuplja – briga o životinjama u Crnoj Gori. Previše mi je trovanja, zlostavljanja, ubijanja, i čega sve ne…

Prije nekoliko dana sam htjela da napišem nešto o dječaku koji me nasmijao i vratio mi vjeru u ljude, ali onda se desio događaj na Gorici i zvjersko ubistvo jednog jadnog bića. Ipak, napisaću koji red – o dječaku koji zaslužuje da bude pomenut, jer je hrabar, jer je drugačiji, jer je čovjek… O ovome drugome neću. Ne želim da potrošim ni redak na monstruma koji je jedino hrabar kada ga niko ne gleda i kada se iživljava nad nedužnim stvorenjem. Ne zaslužuje ni kletvu. Sve je tako uređeno da će naplata doći. Jadnom stvorenju sa Gorice želim da počiva u miru, kada već nije mogao da uživa u psećem životu, kakav ne samo životinje već i ljudi, žive u Crnoj Gori.

Šetala sam Pinu i naravno kao i uvijek pokušavala da budem gazdarica ali me ona naravno opet po ko zna koji put ubijedila da je ona gazdarica u kući i da mogu da zaboravim sve ono što sam učila o autoritetu. Pokušavajući da zadržim malo dostojanstva i toga da se ipak ja pitam o tome kuda ćemo šetati, uzela sam da je vaspitavam onako kako se to radi u Crnoj Gori – batinom. Nalazile smo se ispred O.Š. „Štampar Makarije“ i to u vrijeme odmora. Dok sam pokušavala da prevaspitam, jedno izuzetno tvrdoglavo stvorenje, naišla je grupa dječaka. Jedan od njih je viknuo: „Nemojte da ga bijete!“

Dok sam podigla glavu da vidim ko je razumniji od mene, on je već spustio glavu. Po spuštenom pogledu znala sam koji je dječak u pitanju. Bio je u društvu svojih drugova, koji su bili zaokupljeni valjda školskim problemima i nisu ni obraćali pažnju na Pinu i mene. Simpatični vitez u tijelu dječaka je ipak obratio pažnju na ono što se dešava neposredno ispred njega. Smogao je hrabrosti da vikne na nekog starijeg od sebe. Da zaustavi nasilje čiji je bio svjedok. Zatim je, valjda zbog reakcije drugara ili straha kako ću ja da reagujem, spustio glavu i pokušao da nestane.

Ipak, uhvatila sam mu pogled i nasmiješila se. Htjela sam da mu dam do znanja da je u pravu, da ne treba da se plaši, da uvijek treba tako da reaguje. Da je izuzetno hrabar što je digao svoj glas i zaustavio mene nerazumnu. Nerazumnu iako mnogo stariju od njega. Da mu stavim do znanja da mi je očitao lekciju svojim stavom i hrabrošću. Da još ima nade za ovaj svijet u kome živi sve više zvijeri, ne govorim o životinjama. Htjela sam da mu dam do znanja da iako je dječak već je postao veliki čovjek. Nastavili smo zatim svako svojim putem…

Kada humanost zanijemi pred nesojlukom

Mislila sam da će mi ovaj dan ostati u lijepom sjećanju, ne zbog euforije oko Dana državnosti, već zato što sam se konačno osmjelila i uradila nešto zbog čega me mnogi smatraju čudakom i ne mogu sebi da odgovore na pitanje „Zašto to radim“.

Naime, uzela sam jednu kuju lutalicu, očistila je od krpelja, okupala, mahranila i zatim opet vratila na mjesto nedaleko od moje zgrade gdje je evo već godinama navikla da tavori. Da tavori – to je najbolji izraz. Živi od zere dobrote ljudi koji žive u zgradi. Sjete se da je nahrane, stave zaštitu protiv krpelja, ne tjeraju je… Prijatelj i ja smo je uzeli i kolima prebacili od mene. Odmah se podvukla pod sjedište i cijelim putem bila nepovjerljiva, iako me zna, iako je već nekoliko mjeseci hranim… Kod mene je takođe bila nepovjerljiva, poslije nekih pola sata opustila se i podigla rep. Teškog srca sam je vratila u naručju jer su joj šape malo povrijeđene… Pravdajući sebe da nemam više gdje, da su moja dva psa već dovoljna, vratila sam se kući.

Koliko je moguće, sa knedlom u grlu, uživala sam u svom malom dobrom djelu… A onda mi se javio stari školski drug i rekao mi da su psi u utočištu „Lunje“ otrovani… To je utočište o kojem sam pisala tekst. Utočište na privatnom posjedu profesorice Ljilje koja ih je tamo sklonila i koja uz pomoć svojih prijatelja brine o njima. Daje novac iz svog džepa i pruža ljubav iz svog velikog srca kako bi one obespravljene i napuštene makar napojila i najela. Ipak, njihova velika humanost nije uspjela da spriječi nesojluk onih koji su bacili psima i mačkama mišomor. U najtežim mukama i osami uginuli su: Šumi, Šegi, Gabi, Rajka, Đuzepe, Vučka, Boni, Cucka, Maljinka, Kremić, Žućo, Lena, Belka i Šara. Bilo je štenaca, skotnih kuja, ali svejedno, to izgleda ne tangira onoga ko se odlučio da ih potruje.

Odakle dolazi toliko zlo u ljudima da bez griže savjesti uzmu i bace mišomor kako bi lišili drugo živo biće prava na život, jer ponekad možda zalaje ili mjaukne?! Tranzicija, kriza, nemaština… Svi smo mi prošli kroz tranziciju, krizu još osjećamo, a nemaština nam je stalan gost… Ali ipak nemamo pravo da druge krivimo zato što je nama loše, a još manje da oduzimamo život onima slabima, nezaštićenima…

Kaže mi drug, mišomor natjera životinje da se osame. Nije mi teško da ih vidim kako se šćućure, podviju rep, zanijeme i uginu bez da su teret ikome… Nije mi teško jer mi je moja Pina nedavno bila bolesna. Imala je jake bolove, ali nije režala, nije nikome smetala, samo je ležala u jednom ćošku i valjda čekala da bol umine. Koliko nas tako dostojanstveno boluje? Koliko ljudi tako dostojanstveno ode? Bez nervoze i iskaljivanja na drugima. Bez da su teret porodici, prijateljima, neznacima…

Umjesto da učimo o dobroti od ovih životinja mi ih trujemo, šikaniramo, ostavljamo da boluju… Onda se damo u hajku i dignemo bunu kada neko od njih instiktivno odluči da ujede, zareži, napadne, da podigne kičmu i ne savija više rep pred batinanjem, šutiranjem, kamenovanjem… Umjesto da od njih učimo o bezuslovnoj ljubavi, mi ih na nama svojstven egoističan način koristimo da zaradimo, riješimo neke svoje komplekse i slično…

Kažu da je čovjek jedino biće na planeti koje koristi mozak. Da li je tako? Što će nam razum kada njime želimo da dokažemo da sve treba nama da se podredi, da dokažemo da je naše uživanje cilj svega i da uništimo sve ako taj naš cilj spriječava da se ostvari? Zašto će nam razum ako humanost nema šansi u borbi sa nesojlukom?

Drage LUNJE, žao mi je što tekst o vama i akcija udomljavanja nisu probudili humanost u nekome. Što nije bilo onih koji bi pristali da im budete doživotni prijatelji za jednu vreću hrane mjesečno, jednu vakcinu godišnje i makar jednu šetnju dnevno, u kojoj bi više uživao onaj ili ona koji vas imaju a ne vi…

http://portalanalitika.me/drustvo/tema/142612-profesorica-vulievi-osnovala-utoite-za-pse-i-make-pravo-lice-altruizma

Granica između bezobrazluka i popustljivosti

Zaista vrijeme čini čuda, kada dozvolimo sebi da zaboravimo na neprijatnosti i uživamo u lijepim stvarima. Ovo o čemu želim da pišem desilo se prije 40-ak dana i sjećam se da sam tada baš bila „izbačena iz kolosjeka“. Danas se sjećam situacije, ali nemam onaj gorki osjećaj frustracije.

Naime, u šetnji sa prijateljicom i Pinom, u centru Podgorice, Pinu koja je bila na uzici ujeo je veliki njemački ovčar koji je bio pušten i bez korpe. Ja kojoj je omiljeni pas doberman i koja nemam strah od pasa, bila sam uplašena njegovom pojavom. Njegov gazda je nakon ujeda došao, a do tada je sa svojim prijateljima nedaleko odatle ćakulao. Na moju opasku da ćemo sada kod veterinara i da će on platiti liječenje, počeo je da govori kako moj pas nije ujeden, kako on zna sa psima, ali eto ne zna što mu bi sa psom. Ušli u raspravu u kojoj sam mu ja prebacila da zbog neodgovornog ponašanja njemu sličnih, ljubitelji pasa su kod nas stavljeni u jednu posebnu grupu – nemarnika koji ne razmišljaju ni o čemu bez o svojim ljubimcima. Ne samo on, već me i prijateljica ubjeđivala da nije bilo ugriza i predlagala mi da idemo. Želeći da postignem da se taj makar zastidi nastavljala sam da mu objašnjavam kako ne može puštati psa, velikog preko metar, da sam šeta  ulicom u centru grada. Iznerviran, valjda time što sam ja dirala u njegovo veliko znanje o psima stečeno tokom 10 godina koliko reče da drži pse, počeo je da me psuje. Psovke nisu bile jedino što je gospodin koristio već je krenuo sa kreiranjem scenarija u kome će on da pozove policiju i da njegovi prijatelji kažu kako je moj pas ujeo njegovog. Pa posle za pse kažu da su džukele! U tom trenutku moja prijateljica je insistirala da se sklonimo sa tog mjesta i nastavimo šetnju. Njega je jedan od prijatelja počeo da lupa po ramenu kako bi „batalio“ psovanje.

Ostatak šetnje provela sam provjeravajući ranu Pini i razmišljajući ko me više iznervirao – prijateljica ili nepoznati (ne bih mu dodala ni imenicu ni pridjev). Gdje je granica između nečijeg bezobrazluka i bezobzirnosti i naše popustljivosti?

Više me brinula moja popustljivost. Kako je nastala: uslijed straha da se ne desi nešto mom psu ili meni, uslijed brige o tome da li je mojoj prijateljici neprijatno, uslijed konformizma, uslijed bezizlaznosti situacije ili čega već?

Tih dana se u Baru desila tragedija u kojoj su dva brata poginula jer ih je ubio momak koji slovi za kriminalca, a nakon svađe sa jednim od njih. Kako dolazim iz grada koji nosi epitet Grada kriminalaca, u šta sam se i sama mogla uvjeriti tokom odrastanja u njemu, mogla sam da zamislim situaciju. Situaciju u kojoj oni, koji ne samo što misle da im se može – već im se zaista može, šikaniraju one koji im se suprostave jer im je više „prekipjelo“ i ne mogu da trpe tuđi zulum. Da čovjek može da istrpi mnoge stvari, pokazuju i iskustva Holokausta, a ja se opet pitam zar ništa nismo naučili?

Da li nam je rođenjem dato da ne želimo da upadamo u nevolje, da se sklonimo kada procijenimo da možemo više da izgubimo, da ćemo se uvijek sklanjati jačima ili bezobraznijima? Interesantno je da nekada nisam ovako razmišljala, valjda mi dato horoskopom da idem glavom kroz zid, ali godinama, ne znam možda postajem pametnija, ako se to opet može nazvati pameću. Zaista razmišljam o tome da li je konformizam savršeno oružje da spasite ono malo životnog mira ili se nešto može promijeniti samo ako se dovoljno želi?

Uz Džekija i Pinu učim strpljenje i toleranciju, i dobro mi ide, još kada bih naučeno mogla primijeniti i na ljude, ali nažalost mislim da će neke džukele to i ostati. 

„Ne boj se, neće ti kucko ništa“

Ljubav prema psima mi se u jednom trenutku i finansijski isplatila. Naime, razgovarajući sa jednim prijateljem koji je naravno imao psa, ali ga je morao udomiti u jednom trenutku, pokazala sam koliko me interesuje ta tema. To ga je navelo da me preporuči svom poznaniku koji je tražio nekoga ko bi mu čuvao psa dok je on na putu. „Dogsitingom“ kako to stranci vole da nazovi, ali je to za mene „briga o psima“, počela sam da se bavim slučajno. Sada imam dva psa o kojima povremeno brinem i koji mi da kažem dopune studentski budžet.

Šetajući Nevčića (kako ja tepam jednom od dva psa o kojima brinem) često mogu da čujem komentare, i one pozitivne, ali i one koje bih najradije da prečujem. Posebno me oduševio komentar djevojčice od nekih pet godina, na koju smo naišli tokom naše šetnje. Pametnica je bila sa ocem i sestrom koju je on vozi u kolicima. Kada smo Nevčić i ja naišli, njena mlađa sestra od dvije ili tri godine počela je da plače i drhti. Na to joj je ona odgovorila: „Ne boj se, neće ti kucko ništa, vidiš li da je vezan“. Nevjerovatno kako vaspitanjem djeca prevazilaze iracionalne strahove i kao u ovom slučaju utiču na prevazilaženje strahova i kod njima bliskih. Jedna djevojčica od tek nekih pet godina može da percipira da je kuče vezano a samim tim i da nije opasno, i da svojim argumentima ubijedi u ovom slučaju svoju sestru da nema razloga za strah.

Inače, moja Pina ima strah od djece, a ja pretpostavljam da je u pitanju strah nastao dok je živjela na ulici, odakle sam je uzela. Vaspitanjem koje je često kod nas, a to je da se psi gađaju kamenicama i biju štapovima, i učenjem kako su lutalice šugave, glibave i slično, djeca često bivaju okrutna prema psima. I onda u medijima nećete čuti kako su djeca maltretirala pse, već kako su psi bez razloga krenula na pse. A u stvari istina često nije takva, već je u pitanju samoodbrana. Odbrana kučića, na nekoliko načina koje znaju – bježanjem, režanjem ili ujedom, često se tumači kao agresivno i dovoljno za uspavljivanje ili šintere i azil, gdje ih uglavnom čeka ovo što sam prvo navela L

Interesantna je činjenica da su psi izuzetno inteligentni. Nisu rijetki klipovi na kojima čak možete odgledati i pse koji umiju da broje. Zašto je onda teško baviti se i vaspitanjem djece i to u smjeru da vole životinje a ne da budu okrutna prema njima? Ulaganjem u djecu zaista ulažemo u budućnost. A gdje ćete boljeg ulaganja nego u njihovu dobrotu, kako prema ljudima tako i prema životinjama.

„Bolje je da čuvate sto ovaca nego njih dvoje“

„Bolje je da čuvate sto ovaca nego njih dvoje“ dobacila mi je jedna starija gospođa dok sam šetala Džekija i Pinu. Kako mi vaspitanje ne dozvoljava da budem drska i bezobrazna prema starijim osobama, samo sam se nasmiješila i nastavila svoju šetnju.

Iako se na mom licu pojavio osmjeh moram priznati da mi ostatak šetnje nije bio prijatan kao inače. Naime počela sam da razmišljam otkud pravo ljudima da komentarišu, čak i kada ih niko ništa ne pita, kada nisu pozvani da iznesu svoje mišljenje, i kada najmanje nekoga interesuje šta oni misle. Prisjećajući se tako svih neprijatnih situacija u kojima sam se nalazila ja, ali i situacija kojima nisam prisustvovala nego sam samo čula o njima, bila sam - malo je reći bijesna.

Posebno me je iznervirao komentar jednog nepoznatog čovjeka sa kojim sam razgovarala u vezi sa iznajmljivanjem stana i koji je bio toliko drzak da mi kaže „Bolje ti je makni te pse i nađi momka“. Otkud toliko slobodnog vremena, slobode i prava imaju pojedinci da dozvole sebi drskost da se bave tuđim životima?!

Zašto svi moramo biti isti, ukalupljeni, prilagođeni? Otkud ta potreba da se osobe koje ne žive po ustaljenim društvenim pravilima i ulogama nazivaju jadnicima, nenormalnima, čudacima i kakvim sve ne nazivima?! Znam da je konfomizam dobar metod olakšanja života i stvaranja većeg kruga nazovi prijatelja, ali zar svi moramo biti konfomisti? Zar svi moramo živjeti onako kako drugi misle da treba? Da li nam zaista taj način prevazilaženja životnog stresa donosi i srećan život?

Pse držim na uzici kada ih izvodim, umirim ih kada krenu prema drugima, utišam kada laju, pokupim njihov nered čak i u gradu, i ne vidim razlog zašto bi neko imao povod da se osjeti ugroženim zbog mojih kučića a još manje vidim razlog da neko komentariše da li svoj život vodim na „pravi“ način.

Iako težimo ulasku u Evropsku uniju i ostale svjetske saveze, daleko smo mi od mentaliteta koje stanovnici tih država imaju. Pluralizam će ostati dugo nedostižna vrijednost koju tek neki pojedinci shvataju i prihvataju ovdje. Ovdje je čini mi se bliži nacistički pogled na svijet – pogled u kom su različitosti povod za osudu, obilježavanje, progon i istrebljenje. Težimo tome da sve koji nisu kao mi prebacimo u nas, ako to ne uspijemo onda im nastojimo pokazati da nisu mi nego oni, i da neće nikada biti mi dok imaju svoje ja. U ovoj zemlji prvo su nam smetali Romi, ali evo godina radimo na tome da ih makar u programima i planovima za budućnost integrišemo. Skoro ista situacija je i sa osobama sa hendikepom. LGBT populacija nam je očigledno „trn u oku“ ili makar nekima od nas. Naravno ovdje se ograđujem i odajem priznanje svim onim pojedincima i pojedinkama koji zaista cijene različitosti i bore se za njih. Ali ipak te individue su nažalost rijetke, više je onih glasnih, bučnih i „ispravnih“.

Evo počeh od jednostavne šetnje u kojoj je trebalo da uživam, šetnje koja se u mom životu dešava makar tri puta dnevno jer brinem o dva živa stvora koja za brigu o njima ne žele ništa za uzvrat. Dva mala stvorenja kojima je dovoljno da ih hranim i pustim da uživaju u svojoj igri koja se često svodi na njuškanje čoškova i žbunja u blizini zgrade u kojoj živimo. Koliko bi svijet bio ljepši kada bi svi naučili da puste druge da žive i uživaju u svom životu... Koliko bi svijet bio ljepši kada bi živjeli po Kantovom kategoričkom imperativu: „Postupaj prema onoj maksimi za koju možeš poželjeti da postane оpšti zakon.“

Međutim izgleda da u našoj zemlji većina čeka proširenje kategorija za dobijanje Nobelove nagrade, jer vjerujem da kada bi se ona dodjeljivala za „znam šta je najbolje za druge“, tu bi većina građana i građanki Crne Gore bila u mogućnosti da bude nominovana za ovu prestižnu nagradu.

U šetnji sa Džekijem i Pinom

Kako sam za potrebe domaćeg rada iz jednog od silnih predmeta na fakultetu, morala napraviti svoj blog, odlučila sam da mu dam i smisao i produžim vijek.

Ponosna sam prijateljica dva psa, sa kojima evo skoro dvije godine dijelim prostor za stanovanje, ali i životne trenutke. Njihova imena su Džeki i Pina.

Džeki je prvi ušao u moj život, i to sasvim slučajno, činilo mi se tada, ali sada znam da je itekako sa razlogom došao u moj život. Bio je to za sada najgori i najteži trenutak u mom životu, i nadam se da će tako i  ostati. To malo biće u tijelu avetnog Džek Rasel terijera uspjelo je ono što mnogi ljudi ne uspijevaju da probude u drugima. Volju za životom i tjeranjem naprijed. Tvrdim da ni jedan, kako domaći, tako ni farmaceutski lijek, ne liječi i izbacuje stres iz vas, na način kako to može uraditi jedan pas. Dovoljno je da osjeti da ste ljuti, nervozni, depresivni, i odmah će vam se uvući u krilo i staviti do znanja da postoji stvorenje na ovom svijetu kome ste potrebni, stvorenje koje će vas bezuslovno voljeti ako to dopustite i ako vi njemu date malo ljubavi.

Jedna šetnja od pola sata sa tim malim psom za mene je značila više nego bila kakva medicinska ili bilo kakva druga terapija. Gledajući ga kako se raduje lopti, kako se raduje štapu i uživa igrajući se sa njim, pokazao mi je kako život može biti opet divan samo ako promijenim ugao gledanja.

... onda je u našu kuću ušla Pina. Vidjela sam je na Fejsbuku, kod Agave, gdje o njoj i još nekoliko pasa brinu dobronamjerni građani Bara. Mislila sam da je mužjak, pa je trebalo da se zove Pino (po poznatoj kolonjskoj vodi za muškarce Pino Silvestre, čiju sam ambalažu i miris obožavala). Ali kada je stigla shvatila sam da Pino nije Pino već Pina :) Dovela sam je jer je Džekiju trebalo naći društvo, jer nemati nekoga ko te razumije teško je :)

Zaboravila sam da napišem kako je to Džeki "slučajno" ušao u moj život. Moj najbolji drug vidio je negdje njegovu rasu i poželio je da ima takvog psa. I dobio ga je jer Džekijev prvi vlasnik je napustio Crnu Goru i nije mogao da ga vodi sa sobom. Tako je moj najbolji drug dobio ono što je želio. Kada sam vidjela Džekija prvi put bio je za mene objektivno najgrđi pas na svijetu te sam ga prozvala Gidilo (još uvijek mu je to nadimak). I sada je on objektivno grdan pas, samo što je za mene sada realno najljepši pas :) Ipak kako moj drug nije imao puno slobodnog vremena odlučili smo se na eksperiment da ga ja udomim na nedjelju dana. Inače kada sam prvi put došla kod druga u stan, Džeki je  iz jednog ugla u kom je boravio došao do mene i čitavu noć ostao ispod moje stolice, valjda želeći da mi dokaže da je on tu zbog mene :) Prvu noć kada je prespavao kod mene nije cvilio za starim gazdom. Ujutru kada sam ja otišla na fakultet, a on ostao sa mojom majkom kući, cvilio je dok se nisam vratila. To je valjda onaj strah da ne ostanete bez prijatelja, koji se kod nas ljudi ispoljava često grubim riječima a rijetko iskrenim objašnjenjem.

Kada su ga moji prijatelji vidjeli onako energičnog, brzog, malog, sa pažnjom koju mu ništa ne može držati više od jednog minuta, radoznalog, ljubavnog, prgavog, rekli su da liči na mene :) A kažu da psi liče na svoje vlasnike, ali ja to nisam, ja sam samo prijateljica dva totalno hiperaktivna psa... I volim što ličimo, zahvaljujući njima primjećujem kako nekada previše žurim i kako neki ljudi teško prate moj ritam. A najviše što volim kod njih jeste što me bolje nego iko i išta do sada uče strpljenju i toleranciji.

Eto tako je sve počelo, a nastavak možete pratiti ovdje...

Blogeri Vs. Novinari, Blogovanje Vs. Novinarstvo

Mišljenja sam da kao i sve drugo tako i blogovanje kada ga koriste „pogrešne“ osobe može više da naškodi nego da koristi.

Kako sam zastupnica slobode izražavanja mišljenja i govora, smatram da svako ima pravo da iznese isto. Ipak načini na koje se mišljenje iznosi i medij kojim se prenosi ne treba da budu dostupni svima. Nisu pobude svih nas iste i dobronamjerne, a širiti mržnju danas je putem društvenih mreža i medija lakše nego ikada.

Blogovi mogu poslužiti kao odlična platforma ljudima koji žele da siju mržnju i prenose svoje ideje i stavove kontra drugih pojedinaca ili grupa. Zgrožena sam kakve sam sve fotografije i video sadržaje mogla da vidim na društvenim grupama a koje su neki pojedinci postavljali kako bi svijetu pokazali svoje „čojstvo i junaštvo“ a koje se odnosilo na maltretiranje raznih vrsta životinja. E zamislite, a ima ih, takve individue koje sa samo malo umijeća na kompjuteru nakon nekoliko poteza mogu da kreiraju platformu sa koje će drugima predstaviti njihovo viđenje svijeta i odnosa prema drugim živim stvorovima.

Ali da ne govorim samo o životinjama. U svijetu koji polako ali sigurno ide na dno moralnosti, sada već možemo reći i amoralnosti, blogovi su odlično mjesto za okupljanje istomišljenika i stvaranje čvrste baze vojske koja će pomno pratiti trenutak kada će „svjetonazore“ svojih ikona prenositi dalje. Tako danas imamo razne ličnosti, koje sebi daju za pravo da se nazivaju slavnim ličnostima, koje uz polupismene rečenice, oko sebe okupljaju prije svega tinejdžere i tinejdžerke koji svaki njihov post čitaju kao najljepše književno djelo.

Nisam za cenzuru, ali nisam ni za potpunu slobodu koju je propagirao Milton. Rekla bih da sam pobornik autocenzure, koju odgovorne osobe itekako umiju koristiti, čuvajući sebe od drugih ali i druge od sebe. Ne smatram da blogeri i blogovanje treba da budu u konfliktu sa novinarima i novinarstvom, već smatram da sve šta nam je dato kao ljudima na korišćenje može da nam posluži za duhovni rast i razvoj samo ako se mudro i pravilno koristi. Nisam protiv blogera, evo sada i ja postah jedan, niti sam protiv blogovanja, novinari i novinarstvo će i dalje postajati, ali se nadam da će i jedni i drugi početi da riječi koriste kako bi pomogli da se kod ljudi njeguju prave i iskrene životne vrijednosti.

Foto: owni.eu; what-to-do-baba.com