Kako sam za potrebe domaćeg rada iz jednog od silnih predmeta na fakultetu, morala napraviti svoj blog, odlučila sam da mu dam i smisao i produžim vijek.
Ponosna sam prijateljica dva psa, sa kojima evo skoro dvije godine dijelim prostor za stanovanje, ali i životne trenutke. Njihova imena su Džeki i Pina.
Džeki je prvi ušao u moj život, i to sasvim slučajno, činilo mi se tada, ali sada znam da je itekako sa razlogom došao u moj život. Bio je to za sada najgori i najteži trenutak u mom životu, i nadam se da će tako i ostati. To malo biće u tijelu avetnog Džek Rasel terijera uspjelo je ono što mnogi ljudi ne uspijevaju da probude u drugima. Volju za životom i tjeranjem naprijed. Tvrdim da ni jedan, kako domaći, tako ni farmaceutski lijek, ne liječi i izbacuje stres iz vas, na način kako to može uraditi jedan pas. Dovoljno je da osjeti da ste ljuti, nervozni, depresivni, i odmah će vam se uvući u krilo i staviti do znanja da postoji stvorenje na ovom svijetu kome ste potrebni, stvorenje koje će vas bezuslovno voljeti ako to dopustite i ako vi njemu date malo ljubavi.
Jedna šetnja od pola sata sa tim malim psom za mene je značila više nego bila kakva medicinska ili bilo kakva druga terapija. Gledajući ga kako se raduje lopti, kako se raduje štapu i uživa igrajući se sa njim, pokazao mi je kako život može biti opet divan samo ako promijenim ugao gledanja.
.jpg)
Zaboravila sam da napišem kako je to Džeki "slučajno" ušao u moj život. Moj najbolji drug vidio je negdje njegovu rasu i poželio je da ima takvog psa. I dobio ga je jer Džekijev prvi vlasnik je napustio Crnu Goru i nije mogao da ga vodi sa sobom. Tako je moj najbolji drug dobio ono što je želio. Kada sam vidjela Džekija prvi put bio je za mene objektivno najgrđi pas na svijetu te sam ga prozvala Gidilo (još uvijek mu je to nadimak). I sada je on objektivno grdan pas, samo što je za mene sada realno najljepši pas :) Ipak kako moj drug nije imao puno slobodnog vremena odlučili smo se na eksperiment da ga ja udomim na nedjelju dana. Inače kada sam prvi put došla kod druga u stan, Džeki je iz jednog ugla u kom je boravio došao do mene i čitavu noć ostao ispod moje stolice, valjda želeći da mi dokaže da je on tu zbog mene :) Prvu noć kada je prespavao kod mene nije cvilio za starim gazdom. Ujutru kada sam ja otišla na fakultet, a on ostao sa mojom majkom kući, cvilio je dok se nisam vratila. To je valjda onaj strah da ne ostanete bez prijatelja, koji se kod nas ljudi ispoljava često grubim riječima a rijetko iskrenim objašnjenjem.
Kada su ga moji prijatelji vidjeli onako energičnog, brzog, malog, sa pažnjom koju mu ništa ne može držati više od jednog minuta, radoznalog, ljubavnog, prgavog, rekli su da liči na mene :) A kažu da psi liče na svoje vlasnike, ali ja to nisam, ja sam samo prijateljica dva totalno hiperaktivna psa... I volim što ličimo, zahvaljujući njima primjećujem kako nekada previše žurim i kako neki ljudi teško prate moj ritam. A najviše što volim kod njih jeste što me bolje nego iko i išta do sada uče strpljenju i toleranciji.
Eto tako je sve počelo, a nastavak možete pratiti ovdje...
