Često me prijateljica upita da li pišem… Ja uvijek slegnem
ramenima i kažem ne. Nekada sam se izvlačila na nedostatak vremena,
zaokupljenost novinarskim poslom, mojim psom, životom i slično. Ipak, istina je
da više nemam želje da pišem o stanju u Crnoj Gori.
Nekada sam se bavila političkim temama, studentskim, a onda
sam digla ruke. Tako sam sada na korak da dignem ruke i od teme koja me
zaokuplja – briga o životinjama u Crnoj Gori. Previše mi je trovanja,
zlostavljanja, ubijanja, i čega sve ne…
Prije nekoliko dana sam htjela da napišem nešto o dječaku
koji me nasmijao i vratio mi vjeru u ljude, ali onda se desio događaj na Gorici
i zvjersko ubistvo jednog jadnog bića. Ipak, napisaću koji red – o dječaku koji
zaslužuje da bude pomenut, jer je hrabar, jer je drugačiji, jer je čovjek… O
ovome drugome neću. Ne želim da potrošim ni redak na monstruma koji je jedino
hrabar kada ga niko ne gleda i kada se iživljava nad nedužnim stvorenjem. Ne
zaslužuje ni kletvu. Sve je tako uređeno da će naplata doći. Jadnom stvorenju
sa Gorice želim da počiva u miru, kada već nije mogao da uživa u psećem životu,
kakav ne samo životinje već i ljudi, žive u Crnoj Gori.
Šetala sam Pinu i naravno kao i uvijek pokušavala da budem
gazdarica ali me ona naravno opet po ko zna koji put ubijedila da je ona
gazdarica u kući i da mogu da zaboravim sve ono što sam učila o autoritetu.
Pokušavajući da zadržim malo dostojanstva i toga da se ipak ja pitam o tome
kuda ćemo šetati, uzela sam da je vaspitavam onako kako se to radi u Crnoj Gori
– batinom. Nalazile smo se ispred O.Š. „Štampar Makarije“ i to u vrijeme
odmora. Dok sam pokušavala da prevaspitam, jedno izuzetno tvrdoglavo stvorenje,
naišla je grupa dječaka. Jedan od njih je viknuo: „Nemojte da ga bijete!“
Dok sam podigla glavu da vidim ko je razumniji od mene, on
je već spustio glavu. Po spuštenom pogledu znala sam koji je dječak u pitanju.
Bio je u društvu svojih drugova, koji su bili zaokupljeni valjda školskim
problemima i nisu ni obraćali pažnju na Pinu i mene. Simpatični vitez u tijelu
dječaka je ipak obratio pažnju na ono što se dešava neposredno ispred njega.
Smogao je hrabrosti da vikne na nekog starijeg od sebe. Da zaustavi nasilje
čiji je bio svjedok. Zatim je, valjda zbog reakcije drugara ili straha kako ću
ja da reagujem, spustio glavu i pokušao da nestane.
Ipak, uhvatila sam mu pogled i nasmiješila se. Htjela sam da
mu dam do znanja da je u pravu, da ne treba da se plaši, da uvijek treba tako
da reaguje. Da je izuzetno hrabar što je digao svoj glas i zaustavio mene
nerazumnu. Nerazumnu iako mnogo stariju od njega. Da mu stavim do znanja da mi
je očitao lekciju svojim stavom i hrabrošću. Da još ima nade za ovaj svijet u
kome živi sve više zvijeri, ne govorim o životinjama. Htjela sam da mu dam do
znanja da iako je dječak već je postao veliki čovjek. Nastavili smo zatim svako
svojim putem…
