Granica između bezobrazluka i popustljivosti

Zaista vrijeme čini čuda, kada dozvolimo sebi da zaboravimo na neprijatnosti i uživamo u lijepim stvarima. Ovo o čemu želim da pišem desilo se prije 40-ak dana i sjećam se da sam tada baš bila „izbačena iz kolosjeka“. Danas se sjećam situacije, ali nemam onaj gorki osjećaj frustracije.

Naime, u šetnji sa prijateljicom i Pinom, u centru Podgorice, Pinu koja je bila na uzici ujeo je veliki njemački ovčar koji je bio pušten i bez korpe. Ja kojoj je omiljeni pas doberman i koja nemam strah od pasa, bila sam uplašena njegovom pojavom. Njegov gazda je nakon ujeda došao, a do tada je sa svojim prijateljima nedaleko odatle ćakulao. Na moju opasku da ćemo sada kod veterinara i da će on platiti liječenje, počeo je da govori kako moj pas nije ujeden, kako on zna sa psima, ali eto ne zna što mu bi sa psom. Ušli u raspravu u kojoj sam mu ja prebacila da zbog neodgovornog ponašanja njemu sličnih, ljubitelji pasa su kod nas stavljeni u jednu posebnu grupu – nemarnika koji ne razmišljaju ni o čemu bez o svojim ljubimcima. Ne samo on, već me i prijateljica ubjeđivala da nije bilo ugriza i predlagala mi da idemo. Želeći da postignem da se taj makar zastidi nastavljala sam da mu objašnjavam kako ne može puštati psa, velikog preko metar, da sam šeta  ulicom u centru grada. Iznerviran, valjda time što sam ja dirala u njegovo veliko znanje o psima stečeno tokom 10 godina koliko reče da drži pse, počeo je da me psuje. Psovke nisu bile jedino što je gospodin koristio već je krenuo sa kreiranjem scenarija u kome će on da pozove policiju i da njegovi prijatelji kažu kako je moj pas ujeo njegovog. Pa posle za pse kažu da su džukele! U tom trenutku moja prijateljica je insistirala da se sklonimo sa tog mjesta i nastavimo šetnju. Njega je jedan od prijatelja počeo da lupa po ramenu kako bi „batalio“ psovanje.

Ostatak šetnje provela sam provjeravajući ranu Pini i razmišljajući ko me više iznervirao – prijateljica ili nepoznati (ne bih mu dodala ni imenicu ni pridjev). Gdje je granica između nečijeg bezobrazluka i bezobzirnosti i naše popustljivosti?

Više me brinula moja popustljivost. Kako je nastala: uslijed straha da se ne desi nešto mom psu ili meni, uslijed brige o tome da li je mojoj prijateljici neprijatno, uslijed konformizma, uslijed bezizlaznosti situacije ili čega već?

Tih dana se u Baru desila tragedija u kojoj su dva brata poginula jer ih je ubio momak koji slovi za kriminalca, a nakon svađe sa jednim od njih. Kako dolazim iz grada koji nosi epitet Grada kriminalaca, u šta sam se i sama mogla uvjeriti tokom odrastanja u njemu, mogla sam da zamislim situaciju. Situaciju u kojoj oni, koji ne samo što misle da im se može – već im se zaista može, šikaniraju one koji im se suprostave jer im je više „prekipjelo“ i ne mogu da trpe tuđi zulum. Da čovjek može da istrpi mnoge stvari, pokazuju i iskustva Holokausta, a ja se opet pitam zar ništa nismo naučili?

Da li nam je rođenjem dato da ne želimo da upadamo u nevolje, da se sklonimo kada procijenimo da možemo više da izgubimo, da ćemo se uvijek sklanjati jačima ili bezobraznijima? Interesantno je da nekada nisam ovako razmišljala, valjda mi dato horoskopom da idem glavom kroz zid, ali godinama, ne znam možda postajem pametnija, ako se to opet može nazvati pameću. Zaista razmišljam o tome da li je konformizam savršeno oružje da spasite ono malo životnog mira ili se nešto može promijeniti samo ako se dovoljno želi?

Uz Džekija i Pinu učim strpljenje i toleranciju, i dobro mi ide, još kada bih naučeno mogla primijeniti i na ljude, ali nažalost mislim da će neke džukele to i ostati.