Mislila sam da će mi ovaj dan ostati u lijepom sjećanju, ne
zbog euforije oko Dana državnosti, već zato što sam se konačno osmjelila i
uradila nešto zbog čega me mnogi smatraju čudakom i ne mogu sebi da odgovore na
pitanje „Zašto to radim“.
Naime, uzela sam jednu kuju lutalicu, očistila je od
krpelja, okupala, mahranila i zatim opet vratila na mjesto nedaleko od moje
zgrade gdje je evo već godinama navikla da tavori. Da tavori – to je najbolji
izraz. Živi od zere dobrote ljudi koji žive u zgradi. Sjete se da je nahrane,
stave zaštitu protiv krpelja, ne tjeraju je… Prijatelj i ja smo je uzeli i
kolima prebacili od mene. Odmah se podvukla pod sjedište i cijelim putem bila
nepovjerljiva, iako me zna, iako je već nekoliko mjeseci hranim… Kod mene je
takođe bila nepovjerljiva, poslije nekih pola sata opustila se i podigla rep.
Teškog srca sam je vratila u naručju jer su joj šape malo povrijeđene…
Pravdajući sebe da nemam više gdje, da su moja dva psa već dovoljna, vratila
sam se kući.
Koliko je moguće, sa knedlom u grlu, uživala sam u svom
malom dobrom djelu… A onda mi se javio stari školski drug i rekao mi da su psi
u utočištu „Lunje“ otrovani… To je utočište o kojem sam pisala tekst. Utočište
na privatnom posjedu profesorice Ljilje koja
ih je tamo sklonila i koja uz pomoć svojih prijatelja brine o njima. Daje novac
iz svog džepa i pruža ljubav iz svog velikog srca kako bi one obespravljene i
napuštene makar napojila i najela. Ipak, njihova velika humanost nije uspjela
da spriječi nesojluk onih koji su bacili psima i mačkama mišomor. U najtežim
mukama i osami uginuli su: Šumi, Šegi,
Gabi, Rajka, Đuzepe, Vučka, Boni, Cucka, Maljinka, Kremić, Žućo, Lena, Belka i
Šara. Bilo je štenaca, skotnih kuja,
ali svejedno, to izgleda ne tangira onoga ko se odlučio da ih potruje.
Odakle dolazi toliko zlo u ljudima da bez griže savjesti
uzmu i bace mišomor kako bi lišili drugo živo biće prava na život, jer ponekad
možda zalaje ili mjaukne?! Tranzicija, kriza, nemaština… Svi smo mi prošli kroz
tranziciju, krizu još osjećamo, a nemaština nam je stalan gost… Ali ipak nemamo
pravo da druge krivimo zato što je nama loše, a još manje da oduzimamo život
onima slabima, nezaštićenima…
Kaže mi drug, mišomor natjera životinje da se osame. Nije mi
teško da ih vidim kako se šćućure, podviju rep, zanijeme i uginu bez da su
teret ikome… Nije mi teško jer mi je moja Pina
nedavno bila bolesna. Imala je jake bolove, ali nije režala, nije nikome
smetala, samo je ležala u jednom ćošku i valjda čekala da bol umine. Koliko nas
tako dostojanstveno boluje? Koliko ljudi tako dostojanstveno ode? Bez nervoze i
iskaljivanja na drugima. Bez da su teret porodici, prijateljima, neznacima…
Umjesto da učimo o dobroti od ovih životinja mi ih trujemo,
šikaniramo, ostavljamo da boluju… Onda se damo u hajku i dignemo bunu kada neko
od njih instiktivno odluči da ujede, zareži, napadne, da podigne kičmu i ne
savija više rep pred batinanjem, šutiranjem, kamenovanjem… Umjesto da od njih
učimo o bezuslovnoj ljubavi, mi ih na nama svojstven egoističan način koristimo
da zaradimo, riješimo neke svoje komplekse i slično…
Kažu da je čovjek jedino biće na planeti koje koristi mozak.
Da li je tako? Što će nam razum kada njime želimo da dokažemo da sve treba nama
da se podredi, da dokažemo da je naše uživanje cilj svega i da uništimo sve ako
taj naš cilj spriječava da se ostvari? Zašto će nam razum ako humanost nema
šansi u borbi sa nesojlukom?
Drage LUNJE, žao mi je što tekst o vama i akcija
udomljavanja nisu probudili humanost u nekome. Što nije bilo onih koji bi
pristali da im budete doživotni prijatelji za jednu vreću hrane mjesečno, jednu
vakcinu godišnje i makar jednu šetnju dnevno, u kojoj bi više uživao onaj ili
ona koji vas imaju a ne vi…
