Granica između bezobrazluka i popustljivosti

Zaista vrijeme čini čuda, kada dozvolimo sebi da zaboravimo na neprijatnosti i uživamo u lijepim stvarima. Ovo o čemu želim da pišem desilo se prije 40-ak dana i sjećam se da sam tada baš bila „izbačena iz kolosjeka“. Danas se sjećam situacije, ali nemam onaj gorki osjećaj frustracije.

Naime, u šetnji sa prijateljicom i Pinom, u centru Podgorice, Pinu koja je bila na uzici ujeo je veliki njemački ovčar koji je bio pušten i bez korpe. Ja kojoj je omiljeni pas doberman i koja nemam strah od pasa, bila sam uplašena njegovom pojavom. Njegov gazda je nakon ujeda došao, a do tada je sa svojim prijateljima nedaleko odatle ćakulao. Na moju opasku da ćemo sada kod veterinara i da će on platiti liječenje, počeo je da govori kako moj pas nije ujeden, kako on zna sa psima, ali eto ne zna što mu bi sa psom. Ušli u raspravu u kojoj sam mu ja prebacila da zbog neodgovornog ponašanja njemu sličnih, ljubitelji pasa su kod nas stavljeni u jednu posebnu grupu – nemarnika koji ne razmišljaju ni o čemu bez o svojim ljubimcima. Ne samo on, već me i prijateljica ubjeđivala da nije bilo ugriza i predlagala mi da idemo. Želeći da postignem da se taj makar zastidi nastavljala sam da mu objašnjavam kako ne može puštati psa, velikog preko metar, da sam šeta  ulicom u centru grada. Iznerviran, valjda time što sam ja dirala u njegovo veliko znanje o psima stečeno tokom 10 godina koliko reče da drži pse, počeo je da me psuje. Psovke nisu bile jedino što je gospodin koristio već je krenuo sa kreiranjem scenarija u kome će on da pozove policiju i da njegovi prijatelji kažu kako je moj pas ujeo njegovog. Pa posle za pse kažu da su džukele! U tom trenutku moja prijateljica je insistirala da se sklonimo sa tog mjesta i nastavimo šetnju. Njega je jedan od prijatelja počeo da lupa po ramenu kako bi „batalio“ psovanje.

Ostatak šetnje provela sam provjeravajući ranu Pini i razmišljajući ko me više iznervirao – prijateljica ili nepoznati (ne bih mu dodala ni imenicu ni pridjev). Gdje je granica između nečijeg bezobrazluka i bezobzirnosti i naše popustljivosti?

Više me brinula moja popustljivost. Kako je nastala: uslijed straha da se ne desi nešto mom psu ili meni, uslijed brige o tome da li je mojoj prijateljici neprijatno, uslijed konformizma, uslijed bezizlaznosti situacije ili čega već?

Tih dana se u Baru desila tragedija u kojoj su dva brata poginula jer ih je ubio momak koji slovi za kriminalca, a nakon svađe sa jednim od njih. Kako dolazim iz grada koji nosi epitet Grada kriminalaca, u šta sam se i sama mogla uvjeriti tokom odrastanja u njemu, mogla sam da zamislim situaciju. Situaciju u kojoj oni, koji ne samo što misle da im se može – već im se zaista može, šikaniraju one koji im se suprostave jer im je više „prekipjelo“ i ne mogu da trpe tuđi zulum. Da čovjek može da istrpi mnoge stvari, pokazuju i iskustva Holokausta, a ja se opet pitam zar ništa nismo naučili?

Da li nam je rođenjem dato da ne želimo da upadamo u nevolje, da se sklonimo kada procijenimo da možemo više da izgubimo, da ćemo se uvijek sklanjati jačima ili bezobraznijima? Interesantno je da nekada nisam ovako razmišljala, valjda mi dato horoskopom da idem glavom kroz zid, ali godinama, ne znam možda postajem pametnija, ako se to opet može nazvati pameću. Zaista razmišljam o tome da li je konformizam savršeno oružje da spasite ono malo životnog mira ili se nešto može promijeniti samo ako se dovoljno želi?

Uz Džekija i Pinu učim strpljenje i toleranciju, i dobro mi ide, još kada bih naučeno mogla primijeniti i na ljude, ali nažalost mislim da će neke džukele to i ostati. 

„Ne boj se, neće ti kucko ništa“

Ljubav prema psima mi se u jednom trenutku i finansijski isplatila. Naime, razgovarajući sa jednim prijateljem koji je naravno imao psa, ali ga je morao udomiti u jednom trenutku, pokazala sam koliko me interesuje ta tema. To ga je navelo da me preporuči svom poznaniku koji je tražio nekoga ko bi mu čuvao psa dok je on na putu. „Dogsitingom“ kako to stranci vole da nazovi, ali je to za mene „briga o psima“, počela sam da se bavim slučajno. Sada imam dva psa o kojima povremeno brinem i koji mi da kažem dopune studentski budžet.

Šetajući Nevčića (kako ja tepam jednom od dva psa o kojima brinem) često mogu da čujem komentare, i one pozitivne, ali i one koje bih najradije da prečujem. Posebno me oduševio komentar djevojčice od nekih pet godina, na koju smo naišli tokom naše šetnje. Pametnica je bila sa ocem i sestrom koju je on vozi u kolicima. Kada smo Nevčić i ja naišli, njena mlađa sestra od dvije ili tri godine počela je da plače i drhti. Na to joj je ona odgovorila: „Ne boj se, neće ti kucko ništa, vidiš li da je vezan“. Nevjerovatno kako vaspitanjem djeca prevazilaze iracionalne strahove i kao u ovom slučaju utiču na prevazilaženje strahova i kod njima bliskih. Jedna djevojčica od tek nekih pet godina može da percipira da je kuče vezano a samim tim i da nije opasno, i da svojim argumentima ubijedi u ovom slučaju svoju sestru da nema razloga za strah.

Inače, moja Pina ima strah od djece, a ja pretpostavljam da je u pitanju strah nastao dok je živjela na ulici, odakle sam je uzela. Vaspitanjem koje je često kod nas, a to je da se psi gađaju kamenicama i biju štapovima, i učenjem kako su lutalice šugave, glibave i slično, djeca često bivaju okrutna prema psima. I onda u medijima nećete čuti kako su djeca maltretirala pse, već kako su psi bez razloga krenula na pse. A u stvari istina često nije takva, već je u pitanju samoodbrana. Odbrana kučića, na nekoliko načina koje znaju – bježanjem, režanjem ili ujedom, često se tumači kao agresivno i dovoljno za uspavljivanje ili šintere i azil, gdje ih uglavnom čeka ovo što sam prvo navela L

Interesantna je činjenica da su psi izuzetno inteligentni. Nisu rijetki klipovi na kojima čak možete odgledati i pse koji umiju da broje. Zašto je onda teško baviti se i vaspitanjem djece i to u smjeru da vole životinje a ne da budu okrutna prema njima? Ulaganjem u djecu zaista ulažemo u budućnost. A gdje ćete boljeg ulaganja nego u njihovu dobrotu, kako prema ljudima tako i prema životinjama.

„Bolje je da čuvate sto ovaca nego njih dvoje“

„Bolje je da čuvate sto ovaca nego njih dvoje“ dobacila mi je jedna starija gospođa dok sam šetala Džekija i Pinu. Kako mi vaspitanje ne dozvoljava da budem drska i bezobrazna prema starijim osobama, samo sam se nasmiješila i nastavila svoju šetnju.

Iako se na mom licu pojavio osmjeh moram priznati da mi ostatak šetnje nije bio prijatan kao inače. Naime počela sam da razmišljam otkud pravo ljudima da komentarišu, čak i kada ih niko ništa ne pita, kada nisu pozvani da iznesu svoje mišljenje, i kada najmanje nekoga interesuje šta oni misle. Prisjećajući se tako svih neprijatnih situacija u kojima sam se nalazila ja, ali i situacija kojima nisam prisustvovala nego sam samo čula o njima, bila sam - malo je reći bijesna.

Posebno me je iznervirao komentar jednog nepoznatog čovjeka sa kojim sam razgovarala u vezi sa iznajmljivanjem stana i koji je bio toliko drzak da mi kaže „Bolje ti je makni te pse i nađi momka“. Otkud toliko slobodnog vremena, slobode i prava imaju pojedinci da dozvole sebi drskost da se bave tuđim životima?!

Zašto svi moramo biti isti, ukalupljeni, prilagođeni? Otkud ta potreba da se osobe koje ne žive po ustaljenim društvenim pravilima i ulogama nazivaju jadnicima, nenormalnima, čudacima i kakvim sve ne nazivima?! Znam da je konfomizam dobar metod olakšanja života i stvaranja većeg kruga nazovi prijatelja, ali zar svi moramo biti konfomisti? Zar svi moramo živjeti onako kako drugi misle da treba? Da li nam zaista taj način prevazilaženja životnog stresa donosi i srećan život?

Pse držim na uzici kada ih izvodim, umirim ih kada krenu prema drugima, utišam kada laju, pokupim njihov nered čak i u gradu, i ne vidim razlog zašto bi neko imao povod da se osjeti ugroženim zbog mojih kučića a još manje vidim razlog da neko komentariše da li svoj život vodim na „pravi“ način.

Iako težimo ulasku u Evropsku uniju i ostale svjetske saveze, daleko smo mi od mentaliteta koje stanovnici tih država imaju. Pluralizam će ostati dugo nedostižna vrijednost koju tek neki pojedinci shvataju i prihvataju ovdje. Ovdje je čini mi se bliži nacistički pogled na svijet – pogled u kom su različitosti povod za osudu, obilježavanje, progon i istrebljenje. Težimo tome da sve koji nisu kao mi prebacimo u nas, ako to ne uspijemo onda im nastojimo pokazati da nisu mi nego oni, i da neće nikada biti mi dok imaju svoje ja. U ovoj zemlji prvo su nam smetali Romi, ali evo godina radimo na tome da ih makar u programima i planovima za budućnost integrišemo. Skoro ista situacija je i sa osobama sa hendikepom. LGBT populacija nam je očigledno „trn u oku“ ili makar nekima od nas. Naravno ovdje se ograđujem i odajem priznanje svim onim pojedincima i pojedinkama koji zaista cijene različitosti i bore se za njih. Ali ipak te individue su nažalost rijetke, više je onih glasnih, bučnih i „ispravnih“.

Evo počeh od jednostavne šetnje u kojoj je trebalo da uživam, šetnje koja se u mom životu dešava makar tri puta dnevno jer brinem o dva živa stvora koja za brigu o njima ne žele ništa za uzvrat. Dva mala stvorenja kojima je dovoljno da ih hranim i pustim da uživaju u svojoj igri koja se često svodi na njuškanje čoškova i žbunja u blizini zgrade u kojoj živimo. Koliko bi svijet bio ljepši kada bi svi naučili da puste druge da žive i uživaju u svom životu... Koliko bi svijet bio ljepši kada bi živjeli po Kantovom kategoričkom imperativu: „Postupaj prema onoj maksimi za koju možeš poželjeti da postane оpšti zakon.“

Međutim izgleda da u našoj zemlji većina čeka proširenje kategorija za dobijanje Nobelove nagrade, jer vjerujem da kada bi se ona dodjeljivala za „znam šta je najbolje za druge“, tu bi većina građana i građanki Crne Gore bila u mogućnosti da bude nominovana za ovu prestižnu nagradu.