„Bolje je da čuvate sto ovaca nego njih dvoje“ dobacila mi
je jedna starija gospođa dok sam šetala Džekija i Pinu. Kako mi vaspitanje ne
dozvoljava da budem drska i bezobrazna prema starijim osobama, samo sam se
nasmiješila i nastavila svoju šetnju.
Iako se na mom licu pojavio osmjeh moram priznati da mi
ostatak šetnje nije bio prijatan kao inače. Naime počela sam da razmišljam
otkud pravo ljudima da komentarišu, čak i kada ih niko ništa ne pita, kada nisu
pozvani da iznesu svoje mišljenje, i kada najmanje nekoga interesuje šta oni
misle. Prisjećajući se tako svih neprijatnih situacija u kojima sam se nalazila
ja, ali i situacija kojima nisam prisustvovala nego sam samo čula o njima, bila
sam - malo je reći bijesna.
Posebno me je iznervirao komentar jednog nepoznatog čovjeka sa kojim sam razgovarala u vezi sa iznajmljivanjem stana i koji je bio toliko drzak da mi kaže „Bolje ti je makni te pse i nađi momka“. Otkud toliko slobodnog vremena, slobode i prava imaju pojedinci da dozvole sebi drskost da se bave tuđim životima?!
Zašto svi moramo biti isti, ukalupljeni, prilagođeni? Otkud ta potreba da se osobe koje ne žive po ustaljenim društvenim pravilima i ulogama nazivaju jadnicima, nenormalnima, čudacima i kakvim sve ne nazivima?! Znam da je konfomizam dobar metod olakšanja života i stvaranja većeg kruga nazovi prijatelja, ali zar svi moramo biti konfomisti? Zar svi moramo živjeti onako kako drugi misle da treba? Da li nam zaista taj način prevazilaženja životnog stresa donosi i srećan život?
Pse držim na uzici kada ih izvodim, umirim ih kada krenu prema drugima, utišam kada laju, pokupim njihov nered čak i u gradu, i ne vidim razlog zašto bi neko imao povod da se osjeti ugroženim zbog mojih kučića a još manje vidim razlog da neko komentariše da li svoj život vodim na „pravi“ način.
Iako težimo ulasku u Evropsku uniju i ostale svjetske
saveze, daleko smo mi od mentaliteta koje stanovnici tih država imaju.
Pluralizam će ostati dugo nedostižna vrijednost koju tek neki pojedinci
shvataju i prihvataju ovdje. Ovdje je čini mi se bliži nacistički pogled na
svijet – pogled u kom su različitosti povod za osudu, obilježavanje, progon i
istrebljenje. Težimo tome da sve koji nisu kao mi prebacimo u nas, ako to ne
uspijemo onda im nastojimo pokazati da nisu mi nego oni, i da neće nikada biti
mi dok imaju svoje ja. U ovoj zemlji prvo su nam smetali Romi, ali evo godina
radimo na tome da ih makar u programima i planovima za budućnost integrišemo.
Skoro ista situacija je i sa osobama sa hendikepom. LGBT populacija nam je
očigledno „trn u oku“ ili makar nekima od nas. Naravno ovdje se ograđujem i
odajem priznanje svim onim pojedincima i pojedinkama koji zaista cijene
različitosti i bore se za njih. Ali ipak te individue su nažalost rijetke, više
je onih glasnih, bučnih i „ispravnih“.
Evo počeh od jednostavne šetnje u kojoj je trebalo da uživam, šetnje koja se u mom životu dešava makar tri puta dnevno jer brinem o dva živa stvora koja za brigu o njima ne žele ništa za uzvrat. Dva mala stvorenja kojima je dovoljno da ih hranim i pustim da uživaju u svojoj igri koja se često svodi na njuškanje čoškova i žbunja u blizini zgrade u kojoj živimo. Koliko bi svijet bio ljepši kada bi svi naučili da puste druge da žive i uživaju u svom životu... Koliko bi svijet bio ljepši kada bi živjeli po Kantovom kategoričkom imperativu: „Postupaj prema onoj maksimi za koju možeš poželjeti da postane оpšti zakon.“
Međutim izgleda da u našoj zemlji većina čeka proširenje kategorija za dobijanje Nobelove nagrade, jer vjerujem da kada bi se ona dodjeljivala za „znam šta je najbolje za druge“, tu bi većina građana i građanki Crne Gore bila u mogućnosti da bude nominovana za ovu prestižnu nagradu.
